Povijest domobranstva

Nakon sklapanja poznate Nagodbe između Hrvatske i Ugarske, kojom su uređeni odnosi između Hrvatske i Ugarske unutar zajedničke Kraljevine Ugarske, do sklapanja koje je došlo nakon što su uređeni odnosi između Austrije i Ugarske, ustrojeno je Domobranstvo za područje Trojednice ( Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) ali bez Dalmacije. Dalmacija je tada bila odvojena od Hrvatske i teritorijalno je pripadala Austriji kao jedna od zemalja austrijskog carstva.

Ustroj Domobranstva kao zasebne vojske s hrvatskim časnicima, hrvatskim jezikom kao zapovjednim i s hrvatskim vojničkim nazivljem, dovršen je 5. prosinca 1868 . godine. Važno je kod toga pripomenuti da je ovim činom Hrvatima priznat status trećeg naroda u Monarhiji ( pored Austrijanaca i Mađara ).

Godina 1868., godina ustrojavanja i ustroja Hrvatskog domobranstva, nalazi se i u grbu naše Udruge “Hrvatski domobran”, kao i godine 1941. i 1991, , kada je obnovljena hrvatska državnost, a obnovljeno Hrvatsko domobranstvo postaje regularna vojska Nezavisne Države Hrvatske, odnosno Republike Hrvatske.

U drugom svjetskom ratu domobrani, kao pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, regularne vojske Nezavisne Države Hrvatske, branili su hrvatsku državnost od svih neprijatelja hrvatske državnosti krili se oni pod imenom jugo-unitarista, srpskih četnika ili lažnih antifašista ( zapravo jugo-komunista). Borili su se hrabro, junački i viteški, da bi obranili svoju obitelj, svoj dom i svoju državu. Branili su te vrijednost, a ne postojeći režim ili pak nacističko fašističku ideologiju. Hrvati su zazirali od nacifašizma jednako kao i od komunizma.

Činjenica je, da težnje hrvatskog naroda za slobodom i oslobođenjem ispod jugoslavenskog i velikosrpskog jarma, nisu naišle na razumijevanje kod zapadnih europskih velesila Engleske i Francuske.

Splet vojno političkih okolnosti u Europi i Svijetu , stvorenih propašću tamnice naroda Kraljevine Jugoslavije, bio je takav da je omogućio Hrvatima da ostvare svoje snove i težnje i obnove svoju državnost proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske.

Netom proglašena država u svojem začetku i početku imala je protivnike i na jednoj i na drugoj strani zaraćenih europskih velesila. Zapadni saveznici su podržavali opstanak Jugoslavije, koju su kreirali 1918. godine Versajskim mirom i u njoj imali vlastite interese. Na drugoj strani Talijani su željeli zadovoljiti svoje teritorijalne apetite za cijelim Jadranom i Dalmacijom, dok su se Nijemci plašili prevelikog talijanskog utjecaja u novoj državi.

Domaći Srbi zadojeni velikosrpskom idejom i svetosavskim mitom ustali su oružjem protiv tek proglašene Hrvatske Države. Laž je da su to učinili kao odgovor na ustaške zločine, jer su ustaše i Ante Pavelić još bili u Italiji kada su se četnici i Srbi pripadnici raspadajuće jugo-vojske i žandarmerije počeli ubijati i klati Hrvate. Podsjetimo se tu na pobijene hrvatske seljake u Donjim Mostima kraj Bjelovara, na pobunjene žandare u Gračacu i drugdje. Hrvatska vojska tek je bila u stvaranju i odmah je bila izložena velikosrpskim četnicima, koji su dobili zaštitnika i sponzora u talijanskom okupatoru, koji ih je velikodušno opskrbljivao hranom oružjem i streljivom.

Unatoč napadima sa svih strana i uz ograničenu pomoć u oružju od strane Njemačke, ustrojena je snažna i respektabilna i regularna vojska Domobranstvo sa sva tri roda: pješaštvo, zrakoplovstvo i mornarica. Bila je to moderna, vojnički dobro izobražena i stegovno čvrsta vojska i po tome ravnopravna svakoj zapadnoj vojsci. Bila je to vojska na koju možemo biti ponosni, ne samo mi pripadnici te vojske , nego i svi domoljubivi Hrvati. Sjetimo se onih teških dana početkom svibnja 1945 .godine i povlačenja hrvatske vojske prema Sloveniji i Austriji!

Bila je to vojska koja se je povlačila pod stalnom borbom, štiteći stotine tisuća civila, koji su se povlačili sa svojom vojskom, i u teškim uvjetima opskrbe hranom i streljivom.

Neki su opisivali tu vojsku kao dezorganiziranu, bez pravog vodstva i središnjeg zapovjedništva, kao vojsku u rasulu. Uzmimo da su te ocjene točne. Vojska u rasulu, bez zapovjednika, bez ikakve odgovornosti povlači se preko njoj stranog teritorija. Za očekivati bi bilo, da će vojnici te i takove vojske povlačeći se činiti pljačke, ubojstva, palež, silovanja i razna kriminalna djela. Međutim, ništa od toga! Nema pljačke, nema paleži, nema kriminalnih radnji! Nema toga, jer to je bila vojnički i stegovno tako čvrsta i odlučna vojska, da se i u takovim teškim uvjetima ponašala vojnički i ljudski odgovorno. Stoga budimo s razlogom ponosni na tu vojsku!

Nakon prekida od 46 godina, 24. prosinca 1991. godine domobranstvo je obnovljeno i postalo posebni dio Hrvatske vojske, te je podvrgnuto jedinstvenom sustavu zapovijedanja. Preteča domobranstvu u Domovinskom ratu 1991 – 95 bila je Narodna zaštita,. Mnoge domobranske postrojbe ( samostalne satnije, bojne i pukovnije ) istakle su se u tom obrambenom ratu i braneći svoj Dom , zavičaj i domovinu od srpskih agresora.

Kasnijim preustrojem HV-a nekako je potisnuto sjećanje na domobranske postrojbe i njihov doprinos u obrani Hrvatske, kao i sjećanje na njihove zapovjednike kao npr. generala Červenka. Međutim, ništa ne može iz kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda izbrisati njegovo domobranstvo i pamtiti će se, dok će biti hrvatskog naroda, Hrvatsko domobranstvo i njegova uloga i značaj kroz povijest a posebno značajne godine 1868., 1941 i 1991. Neka se pamti i čuje naš domobranski hrvatski pozdrav:

ZA HRVATSKU UVIJEK!
Počasni predsjednik Udruge
Vladimir Fuček